Od "Trgovca smrti" do najvećeg priznanja ljudskog postignuća

Od Marie Curie, koja ne samo da je bila prva žena dobitnica Nobelove nagrade, već i prva osoba koja je dobila nagradu za dvije različite kategorije, Aung San Suu Kyi, jedine osobe koja je dobila nagradu dok je bila u kućnom pritvoru, pa sve do Alberta Einsteina i Ive Andrića, Nobelova nagrada svake godine slavi iznimna postignuća univerzalnih genijalaca i briljantnih pojedinaca. Pored samih dobitnika nagrade, jednako je facinantna i sama priča o nastanku iste.

Ugledna Nobelova nagrada, koja danas slavi iznimna ljudska postignuća, ima prilično mračno porijeklo koje prati velika zabuna novinara, slomljeno srce i sredstvo za uništenje – dinamit.

Kako je rođena Nobelova nagrada

Kada je skromni Šveđanin po imenu Ludwig Nobel umro 1888. godine, francuski novinari su ga pomiješali s njegovim mlađim bratom Alfredom – čuvenim švedskim poduzetnikom i izumiteljem koji je stekao veliko bogatstvo nakon što je izumio Dinamit. U smrtovnicama koje su bile objavljene u pariškim novinama je pisalo: Trgovac Smrti je mrtav!

Prilikom zabune novinara, Alfred Nobel je imao rijetku nesreću da svjedoči o svojoj ostavštini i da čita vlastite smrtovnice. Dok su novinari mislili da je mrtav i nastavili blatiti njegovo ime, još uvijek živo, Alfredovo srce se jako brzo slomilo, zbog čega je i odlučio promijeniti svoju životnu priču prije nego što bude prekasno.

Neko vrijeme je razmišljao o tome šta bi mogao učiniti, a 27. novembra 1895. godine je krenuo u ralizaciju svoje ideje. Otišao je u švedsko-norveški klub u Parizu, sjeo za pisaći stol i napisao oporuku.

Na četiri stranice je napisao spisak stvari koje će ostaviti svojim rođacima i osoblju (pošto nije imao djece). U oporuci je zatražio da se ostatak njegovog imanja uloži u fond, “kamate koje će se svake godine distribuirati u obliku nagrada onima koji su tokom prethodne godine zaslužni za najveću korist za čovječanstvo.”

Napisao je i da se kamate trebaju podijeliti na pet jednakih dijelova i da se svaki dio dadne osobi koja je odgovorna za najvažnije otkriće u četiri kategorije i, konačno, “jedan dio za osobu koja će uraditi najviše ili najbolje za bratstvo među narodima, za ukidanje ili smanjenje broja vojske i za održavanje i promicanje mira”- Nobelovu nagradu za mir.

Nobelova oporuka, koja se sada čuva u sefu Nobelove zaklade u Stockholmu i koja nikada nije izložena, bila je skoro pa spontana. Kada je završio sa pisanjem Nobel je zamolio četiri slučajna gospodina koja su se zadesila u klubu da budu svjedoci dokumenta. Kad je sljedeće godine umro, njegovom 25-godišnjem pomoćniku Ragnaru Sohlmanu je povjereno izvršavanje Nobelove želje.

Mladi Sohlman je jako ozbiljno shvatio ovaj zadatak, pa je narednih dana jurio Parizom u kočiji prikupljajući novac, papirologiju i dionice iz banaka. Spakovao je sve u kutije i otpremio ih u Švedsku, gdje je polako počeo da prodaje dionice, kako se kompanija ne bi ugasila.

Nobelova ideja nije odmah naišla na odobrenje…

Uprkos tome što je plemenita i korisna za cijelo čovječanstvo, Nobelova posljednja želja je isprva naišla na veliki otpor.

Njegovi rođaci, koji nisu bili svjesni njegovog plana, su bili u šoku. Švedska kraljevska porodica ga je osudila zato što nije bio patriota i zato što nagrađuje ljude svih nacionalnosti a ne samo Šveđane. Njegovo osoblje je bilo ogorčeno ogromnim administrativnim i organizacijskim troškovima takve operacije. No, njegova ideja je naišla i na mnoga odobrenja.

U Grčkoj se 1896. godine održavala Olimpijada, a tu je vladala opća želja da se stvori svjetska porodica i da se oda priznanje ljudima koji su pomagali cijelom čovječanstvu. Dok je naporno radio na nobelovoj ostavštini, Ragnar je vremenom sticao sve veću i veću podršku.

Pet godina nakon što je Nobelova oporuka prvi put pročitana, prve Nobelove nagrade su dodijeljene u Švedskoj i Norveškoj (1901. godine). Stoljeće kasnije, u Stockholmu je otvoren i muzej.

(pixelizam.com)