Prije nekoliko dana sam sreo dragu prijateljicu. Zastao sam da je pitam šta radi i kako joj je porodica. Podigla je pogled i tiho odgovorila: „Tako sam zauzeta, prezauzeta… toliko toga se događa…“

Nedugo poslije pomenutog susreta, naletio sam na drugog prijatelja i upitao ga kako je. Ponovo, isti ton i isti odgovor: “Prezauzet sam…Toliko toga treba da uradim.“ Ton glasa je bio težak, umoran, doslovno preopterećen.

To nije slučaj samo sa odraslim ljudima. Kada smo se preselili u Sjevernu Karolinu prije deset godina, bili smo oduševljeni školskim sistemom. Tamo smo pronašli raznolik komšiluk, ispunjen porodicama i sve se činilo dobro i ispravno.

Nakon što smo se smjestili, otišli smo kod druželjubivih komšija da ih pitamo da li naša i njihova kćerka mogu da se druže i igraju. Majka, inače zaista divna osoba, uzela je svoj telefon i počela da pretražuje kalendar. Nakon izvjesnog vremena, napokon je odgovorila: “ Ima 45 minuta slobodno dvije sedmice od sada. U međuvremenu ima gimnastiku, časove klavira i pjevanja. Ona je…tako zauzeta.“Kada i kako smo počeli da živimo ovako?Kada i kako smo počeli da živimo ovako? Zašto to radimo sami sebi? Zašto ovo radimo svojoj djeci? Kada smo zaboravili da smo ljudska bića, a ne ljudska djela? Šta se dogodilo sa svijetom u kojem dijete postaje kilavo, prljavo, neuredno i smoreno? Da li toliko volimo svoju djecu da ih preopterećujemo, praveći od njih stresirane i zauzete ljude – nalik nama?

Gdje je svijet u kojem možemo sjesti sa ljudima koje volimo i opušteno porazgovaramo o stanju našeg srca i duše, konverzacija lagano teče, konverzacija popunjena pauzama i tišinom koju ne žurimo da ispunimo?

Kako smo kreirali svijet u kojem stalno nešto radimo, a imamo sve manje vremena za razonodu, za razmišljanje, za zajednicu, manje vremena da samo… postojimo?

Negdje sam pročitao: „Neistražen život nije vrijedan življenja za čovjeka. “Kako možemo uopšte da živimo, da istražujemo, da budemo i postanemo u potpunosti ljudi kada smo toliko zauzeti?

Bolest „zauzetosti“ (hajde da je zovemo pravim riječima, ne-opušteno biti zauzet, kada ne umiješ biti opušten) je duhovno uništavanje našeg zdravlja i blagostanja. Uništava našu sposobnost da kvalitetno provodimo vrijeme sa ljudima koje najviše volimo i udaljava nas od formiranja zajednice za kojom svi očajnički žudimo. Od 1950 godine, dobili smo toliko novih tehnologija za koje smo mislili (ili su obećavale) da će naše živote učiniti jednostavnijim, bržim i lakšim. Ipak, nemamo više „slobodnog“ vremena ili vremena za opuštanje nego prije nekoliko decenija.

Za neke od nas, „privilegovane“, linija između kuće i posla postala je zamagljena. Mi smo na našim uređajima. Sve. Ludo. Vrijeme. Smart telefoni i laptopi negiraju podjelu između kancelarije i kuće. Kada djeca odu u krevet, mi se vraćamo internetu.

Jedna od mojih dnevnih borbi je borba sa lavinom imejlova. Često se odnosim prema tome kao da vodim rat. Stalno sam zatrpan hiljadama i hiljadama imejlova i ne znam kako da se sa tim izborim. Pokušavao sam različitim tehnikama; odgovarao sam samo uveče, odgovarao sam vikendom, zamolio sam ljude da zakazuju sastanke. Ali, oni su i dalje pristizali u nevjerovatnom broju: lični, poslovni, hibridni imejlovi. I ljudi očekuju odgovor – odmah. I ispada isto i za mene…da sam jako zauzet!

Realnost je različita za svakod od nas. Za mnoge, raditi dva posla u nisko plaćenim sektorima je jedini način da održavaju porodicu na površini vode. Dvadeset procenata naše djece živi u siromaštvu, i mnogo naših roditelja radi za nadnicu kako bi imali krov nad glavom i nešto nalik hrani na stolu. Jako smo zauzeti.

Stari modeli koji uključuju nuklearne porodice sa jednim roditeljem koji je radio van kuće (ako je uopće postojao) je izumro kod nas. Sada je većina njih samohrani roditelj ili oba roditelja rade van kuće. To nije posao.

U mnogim muslimanskim kulturama, kada želiš da ih pitaš kako su, izgovaraš: na Arapskom, Kayf haal-ik?, Persijskom, Haal-e shomaa chetoreh? Kako je vaš haal?Informisao sam se šta haal znači? To je prolazno stanje nečijeg srca. U stvari mi pitamo: „Kako je tvoje srce u ovom momentu, u ovom dahu?“

Kada pitam: „Kako si?“, to je ono što zaista želim da znam.Ne pitam te koliko je stavki na tvojoj listi zadataka, ne pitam te koliko je stavki u tvom inboksu. Želim da znam kako je tvoje srce u ovom trenutku. Reci mi. Reci mi da li je tvoje srce radosno, da li je bolno, da li je tužno, reci mi da li žudi za ljudskim dodirom. Istraži svoje srce, istraži svoju dušu i reci mi nešto o njima.

Reci mi da se sjećaš da si ljudsko biće, a ne ljudska djela. Reci mi da si više od mašine koja provjerava stavke na svojoj listi zadataka. Imajmo takvu konverzaciju, taj pogled, taj dodir. Da bude jedan ljekovit razgovor ispunjen milošću i prisustvom.

Daj mi svoju ruku, pogledaj me u oči, poveži se sa mnom na sekund. Reci mi nešto o svom srcu i probudi moje. Pomozi mi da se sjetim da sam i ja takođe potpuno i ispunjeno ljudsko biće i da žudim za ljudskim dodirom.

Predajem na univerzitetu gdje mnogi studenti ponosno ističu svoj „dobro uči , dobro se provodi“ stil života. To može biti refleksija na mnoge naše živote i poslove – da je sam naš način opuštanja odraz svjetske prekomjerne stimulacije. Naša relaksacija često ima oblik akcionih (bezumnih) filmova, nasilja ili borilačkih sportova.

Nemam nijedno magično rešenje. I shvatam da gubimo sposobnost da živimo istinski ljudski život. Potreban nam je drugačiji odnos prema poslu, prema tehnologiji. Znamo šta želimo: smislen život, osjećaj zajedništva, uravnoteženo postojanje. To nije samo „naginjanje u“ ili brži Iphone. Želimo da budemo ljudi.

V.B. Gates je jednom napisao:„Potrebno je mnogo više hrabrosti da istražite mračne strane svoje duše nego li vojniku koji se bori na bojnom polju“

Kako da istražimo mračne strane svoje duše, kada smo toliko zauzeti? Kako da živimo istraživačkim životom?Ja sam uvijek zarobljenik nade, ali pitam se da li smo spremni da imamo strukturni razgovor koji nam je neophodan i kako da to uradim, kako da živim tako.Nekako nam je potreban drugačiji model organizacije života, društva, porodice, zajednice.Želim da moja djeca budu prljava, neuredna, čak i po cijenu da se dosađuju – hoću da nauče da postanu ljudska bića. Želim da imamo neku vrstu egzistencije gdje možemo zastati, pogledati jedno drugo u oči, dodirnuti se rukama i ispitivati zajedno.

Evo kako moje srce radi? Uzimam vremena da razmislim o svom postojanju. U dodiru sam sa svojim srcem i dušom da znam kako napredujem i na koji način da izrazim stanje svog srca.

Kakvo je stanje vašeg srca danas?

Hajde da insistiramo na relaciji čovjek – čovjek, pa da, kada jedan od nas kaže : “Tako sam zauzet.“, drugi odgovori sa: “Znam, ljubavi. Svi smo. Ali, ono sto ja želim da znam je – kako je tvoje srce?“.

jogaporrtal.com

Patite li vi od "bolesti zauzetosti"?

Komentari (0)