Šta je karizma i da li lideri trebaju težiti da je razviju?

Većina definicija karizmatičnosti ovu osobinu poima kao kapacitet ili sposobnost uticaja na ljude, privlačenja njihove pažnje, izazivanja divljenja i zadobijanja njihove lojalnosti. Liderska karizma se, shodno tome, u stručnoj literaturi uglavnom definiše kao sposobnost da se inspirišu drugi i na njih utiče komuniciranjem uvjerljive vizije puta kojim (neka grupa, tim, organizacija itd.) treba ići. Iako to iz takvih definicija nije očigledno, karizmatičnost, kao odlika odnosno obrazac ponašanja (bez obzira da li o njemu govorili u kontekstu formalnog liderstva ili ne), u ljudima obično izaziva jednu od dvije, značajno različite reakcije. Za jedne, karizmatičnost je poželjna karakteristika, odraz nečijih "urođenih" liderskih sposobnosti, dokaz da osoba sa karizmom zna šta hoće i zna kako motivisati druge da joj pomognu da to ostvari. Na drugom kraju spektra nalaze se oni koji u nečijem ličnom "magnetizmu" vide potencijal i želju za manipulacijom, masku iza koje se kriju nečasne, obično sebične namjere, te dvoličnost.

Sredina ovog spektra, mjesto između strastvene fascinacije karizmatičnošću i intenzivnih skeptičnih reakcija na ovaj interpersonalni stil, mjesto sa kojeg bi se trebale jednako dobro vidjeti i dobre i loše strane karizmatičnosti kao osobine, prilično je pusto i "nenaseljeno". U neku ruku, to i ne čudi; za ujednačeno, objektivno sagledavanje bilo čega potreban je racionalan i odmjeren pristup, što u slučaju karizmatičnosti nije jednostavo postići, jer je u pitanju oblik uticaja na ljude zasnovan na pobuđivanju jakih emocija. Upravo zbog toga on kod nekih budi upravo one emocije koje su ciljane, dok kod drugih izaziva skeptičnost i druge reakcije koji su potpuno suprotne od željenih. U svakom slučaju, rezultat su jake emocije, a ne želja da se stvari sagledaju hladne glave i racionalno.

Međutim, to što racionalan odnos prema karizmatičnosti nije učestao ne znači da nije ispravan; ustvari, kao i kod svih drugih pojava – posebno onih koje izazivaju intenzivne emocije - to je vjerovatno i jedini adekvatan način gledanja na stvari. Gledano iz te racionalne i uravnotežene perspektive, mogli bismo reći da to da li je liderska karizma sredstvo manipulacije ili vrhunski liderski alat ovisi o dvije stvari: tome kako je nastala (tj na čemu se zasniva) i u koju svrhu se koristi.

Ono po čemu se, na opažajnoj ravni, karizmatični lideri razlikuju od drugih jeste, prije svega, efektivan i uvjerljiv način komunikacije svojih ideja, stavova i vizije. Stoga, da bi odgovorili na prethodno pitanje o utemeljenosti karizmatskog uticaja, treba razlučiti da li je učinkovitost njihovog načina komuniciranja zasnovana isključivo ili primarno na njihovoj elokventnosti i komunikacijskim vještinama ili (i) na povezanosti, odnosno osnovanosti onoga što govore u stvarnosti i činjenicama. Različite osobe mogu imati karizmu i kada se snaga njihove komunikacije temelji skoro isključivo na njihovim komunikacijskim vještinama i kada ona ima dublje korijene, u argumentima koji se pokušavaju komunicirati, upravo zato jer je, na samom komunikacijskom nivou, između njih teško uočiti razliku. Međutim, dublja analiza onoga na čemu se nečija komunikacijska moć temelji neminovno će otkriti da li osoba u većoj mjeri pripada ili jednoj ili drugoj grupi.

Na osnovu ovih komunikacijskih razlika moguće je razlikovati i dva vida karizmatičnosti: jednog koji je površan, isprazan i koji postoji "samo u priči", te onog koji je jasan odraz stvarnog uspjeha kojeg lider ima iza sebe. Prvi je sredstvo vršenja uticaja koje se gradi radi iskorištavanja drugih, alat kojim se održava privid važnosti i kompetentnosti da bi se iz drugih izvuklo ono najbolje jer je to - upravo zato što su njihove kompetencije samo privid - jedini način na koji takvi lideri mogu nešto postići ili dobiti. Za razliku od toga, autentična karizma nije privid, već realan odraz sposobnosti i uspjeha čija svrha je inspirisanje drugih vlastitim uspješnim primjerom i kredibilnom vizijom utemeljenom na tom uspjehu, a ne njihovo iskorištavanje. U prvom slučaju, karizma je motivirana isključivo vlastitim interesima dok u drugom, lider koristi karizmu da inspiriše druge da ga slijede i sarađuju na putu (zajedničkog) uspjeha.

Lideri koji svoju karizmu koriste kao sredstvo manipulacije oslanjaju se na to da će njihove vrhunske komunikacijske vještine na druge djelovati dovoljno impresivno da neće ostaviti prostora za sumnju da se iza njih krije stvarni liderski kapacitet. To zaista tako i može funkcionisati, ali samo neko vrijeme; prije ili kasnije, pojavit će se dovoljan broj ljudi koji su manipulativnom karizmatičnom lideru nekada vjerovali i na kraju doživjeli razočarenje i čija svjedočanstva će narativ o njihovim uspjesima, sposobnostima i vizionarskom liderstvu učiniti neodrživim. To je još jedan način razlikovanja lažne, manipulativne karizme i autentičnog karizmatskog liderstva: lideri čiji karizmatski uticaj ima korijene u njihovim stvarnim kvalitetima imaju kontinuitet i ličnog uspjeha i inspirativnog djelovanja na druge; lideri čiji kvaliteti su stvar raskošne imaginacije i naracije imaju kontinuitet neuspjeha i konflikata, te bogatu kolekciju spaljenih mostova.

Šta nam ovaj pokušaj "trezvenog" sagledavanja opravdanosti intenzivnih (nekada i ekstremnih) reakcija na karizmatične lidere govori? Barem jedan aspekt odgovora na ovo pitanje je dosta očigledan: one su opravdane u mjeri u kojoj je opravdana, odnosno validna procjena stvarnih sposobnosti nekog karizmatskog lidera. Karizmatičnost ne možemo posmatrati kao jedinstvenu pojavu, kao nešto što se kod svakog lidera ispoljava na isti način; shodno tome, ispravnost jedne od dviju reakcija koje su ovdje bile predmet diskusije ovisi o tome koliko je ispravno identifikovana “varijanta” karizmatičnosti koju neko ispoljava. Pri tome, treba imati na umu da intenzivne emocionalne reakcije nisu najbolji način reagovanja čak i kada imaju utemeljenje u stvarnosti. Stvarnost se, naime, može promijeniti, a neko čija percepcija je okovana intenzivnim emocijama će te promjene teže primijetiti i na njih se sporije prilagoditi. Neko ko je u prošlosti imao iskustvo sa liderima ili osobama koji su svoju karizmu koristili u svrhu manipluacije te to ispravno prepoznao može ostati “zarobljen” u negativnom odnosu prema bilo čemu što ga podsjeća na to iskustvo, čak i ako se radilo o lideru koji gaji autentičnu karizmu. Slično tome, neko ko je ranije imao iskustva sa autentičnom liderskom karizmom može imati poteškoća da prihvati da trenutno ima posla sa potpuno drugom, manje poželjnom vrstom karizmatskog lidera.

Da li, uzevši u obzir sve rečeno, lideri trebaju težiti tome da imaju karizmu? Samo ako se prethodno pobrinu da iza nje stoje ispravno shvatanje stvarnosti, realni uspjeh i kredibilna vizija. Karizma koja se nastavlja i naslanja na to je koristan liderski alat; sve drugo, međutim, je samo privid liderskog ponašanja i dobro ušminkan pokušaj manipulacije.

Mustafa Šuvalija je content writer i psihološki savjetnik zaposlen u sarajevskoj firmi HTEC. Kao mentor za razvoj vještina (soft skills mentor) učestvuje u mentorskom programu BH Futures Foundation. Magistar je psiholoških nauka i polaznik obuke za kognitivno-bihevioralnog psihoterapeuta.