Ovu situaciju ste već mnogo puta čitali, osjećali, razmatrali i debatovali.

Prepoznajete je kad je vidite, piše Branko Brkić, urednik i osnivač Daily Maverick-a.

Godine preokreta u medijskom prostoru ostavile su traga globalno. Neuspjeh medijskog tržišta, uzrokovan bezbrojnim kovitlacima posljednjih 30 godina, često uz aktivno učešće samih medija, doveo je do propasti ustaljenih poslovnih modela i, s njima, naše sposobnosti da ispunimo svoju svrhu – naš zadatak da pouzdano i pošteno informišemo naše sugrađane.

Nažalost, na horizontu nas čeka još više problema. Više prijetnji ide prema nama, i svaka od njih, pojedinačno, mogla bi biti asteroid Chicxulub za našu klasu dinosaurusa. Zajedno, predstavljaju najveću prijetnju s kojom smo se suočili u mnogim generacijama.

Neke, ali ne sve, od ovih prijetnji su:

Globalno oživljavanje i rastući autoritarizam
Transformacija "Big Tech-a" u lopovske barone
Dolazak saveza između "Big Tech-a" i autokrata
Nezaustavljivi marš generativne vještačke inteligencije kao poslovnog/medijskog alata i ratnog oružja i
Prava, distopijska kriza s klimom na našoj planeti, koja je sada i te kako prisutna.

Mi, mediji, imamo mnogo razloga za strah i malo razloga za nadu.

Kako kažem u mnogim razgovorima s kolegama iz medija – vrlo je teško osjećati se pozitivno kad gledate pravo u cijev puške – bilo finansijske, stvarne ili obje, što je stvarnost s kojom se mnogi naši prijatelji suočavaju svakodnevno.

Za ogromnu većinu lidera medija širom svijeta, uspješna godina će biti ona u kojoj ne moramo otpuštati novinare, smanjivati operacije ili smanjivati naše ambicije i domet.

Teško je osjećati nadu kada nam, generalno, veliki dijelovi čovječanstva ne vjeruju i često nas mrze. U većini zemalja, profesija čiji je posao da izvještava o istini danas se bori za vazduh povjerenja i vjere.

Dezertifikacija medijskog prostora izgleda kao globalna bolest – čak su mi se i kolege iz prosperitetnog, pismenog i pažljivog dijela svijeta zvanog Skandinavija žalile na vidljivi pad broja novinara, opadajući prosperitet industrije i smanjenu sposobnost isporuke.

Možemo svake noći plakati prije spavanja razmišljajući o ovim pitanjima – toliko toga treba uzeti u obzir.

Možda je trenutno najvažnije pitanje: Šta ćemo mi, mediji, učiniti za svoju budućnost? Kako možemo ponovo preuzeti uzde sopstvene budućnosti?

Ali prije nego što razgovaramo o tome šta treba učiniti, moramo se vratiti osnovama. Moramo razgovarati o našoj ulozi u društvu – šta mi zapravo radimo za njega.

Klasičan pristup "Četvrtog staleža", u kojem su naše namjere i metode oslobođene bilo kakve pristrasnosti, a naš posao se vidi kao isporuka savršenih i neutralnih informacija, uvijek na vrijeme, zaista je prelijepi ideal.

Walter Cronkite je okončao san Lyndona Johnsona o drugom mandatu kada je 1968. razotkrio stvarne neuspjehe, zločine i besmislenost rata u Vijetnamu. To se dogodilo samo zbog nepokolebljivog povjerenja koje je američka publika imala u njega i njegovo novinarstvo – Cronkite je bio viđen kao pouzdaniji od same vlade. Isto tako, Edward Murrow je uspio da spasi američku dušu dok ju je razdirao Trumpov preteča, Joe McCarthy.

To povjerenje je, naravno, bilo finansijski podržano od strane medijskih giganata koji su zarađivali toliko novca na svojim programima da su mogli priuštiti bogate izvore informacija koji nisu bili komercijalne prirode – jer su umjesto toga bili rigorozni u svojim metodama.

Sa svoje strane, štampani medijski giganti su bukvalno štampali novac kroz male oglase i imali gotovo potpunu kontrolu nad prostorom za brendirano oglašavanje.

Ali, nažalost, čak i u najboljim vremenima, nije sve bilo savršeno u ovom "nebu".

Čak i u tim zlatnim danima, pristrasnost se mogla manifestovati na različite načine, ponekad kroz pasivno-agresivne poteze poput ograničavanja izvještavanja o određenim temama.

Još važnije, ovaj klasičan pristup je bio zasnovan na funkcionisanju prva tri staleža i na posljedičnom djelovanju nakon medijskih izvještaja. Članak u nacionalnim novinama u mnogim zemljama mogao je okončati karijeru premijera ili promijeniti agendu predsjednika. Otkrivanja skandala bi sramotila javne ličnosti, podsticala brze istrage i mijenjala zakone – sjetite se uloge Harryja Evansa i njegovog tima u Sunday Times-u u razvoju modernog Ujedinjenog Kraljevstva.

Promjene, razvoj i posljedice su se dešavale jer je za svaki značajan proboj medija postojao neko u prva tri staleža ko je slušao i reagovao.

Ovo, kako bismo ga mogli nazvati, zlatno doba moglo se dogoditi samo zbog povezanosti staleža u društvu koji su inspirisali i donosili rezultate, ali danas je drugačije.

Mogli bi tvrditi da je glavno oružje medija precizna i tačna isporuka sramote – najsmrtonosnijeg oblika štete još od kada je ostrakizam izmišljen u staroj Grčkoj. Međutim, besramnost se oblikuje kao supermoć 21. vijeka.

Jednako opasan element u ovom modernom haosu je organizovani napad na samu istinu. Kao što je Nobelov laureat Maria Ressa napisala zajedno sa mnom povodom Svjetskog dana medija ranije ove godine:

"… Istina sama po sebi se svakodnevno relativizuje; ono što je nekada bilo zajedničko razumijevanje materijalne stvarnosti, danas se često zamenjuje interpretacijom bez osnova u činjenicama.U mnogim slučajevima, sam oblik riječi "Istina" nosi značenje "Laž". Ovo nisu slučajni, nasumični napadi. Ovo je dio križarskog pohoda protiv našeg sistema vrijednosti, našeg osnovnog razumijevanja onoga što je dobro i loše. Bez našeg sistema vrijednosti, ako ne možemo razlikovati ispravno od pogrešnog, nemamo ni civilizaciju…"

Naša moderna civilizacija, definisana informacijskom revolucijom, bila je praćena neuspjehom da se prednosti ravnomjerno raspodijele. Unutar ovog tehnološkog raja, stvorili smo emotivni pakao za milijarde ljudi koji su ostali na marginama ili potpuno iza.

Kao rezultat, globalna kriza povjerenja i vjere u naše sopstvene društvene sisteme značajno je oslabila prva tri staleža u većini zemalja.

Sada, evo pitanja koje moramo postaviti sebi, kao mediji: Da li priroda našeg "četvrtog staleža" mora da se promijeni kada su prva tri staleža oslabljena, ponekad i fatalno?

U gotovo svakoj zemlji, tri staleža su pod pritiskom, i to na različitim nivoima. Da li treba da nastavimo da se ponašamo kao da smo još uvijek u 1980-ima?

Danas, već pomenuta besramnost – ta moderna supermoć – omogućava metama naših istraživanja da se promovišu, pa čak i prikupljaju sredstva na osnovu negativne pažnje.

Mi, mediji, smo hakovani.

Generacija superbogatih rutinski raspolaže tolikim količinama novca da može kupiti države, policiju, pravosuđe i zakonodavce, dok istovremeno maltretira medijske organizacije koje ih istražuju. SLAPP tužbe postale su norma.

Mogu vam ispričati mnogo priča o takvim razvojnim događajima iz vremena kada sam bio glavni urednik Daily Maverick-a u Južnoj Africi – i doslovno, svaki moj kolega ima punu arhivu sličnih priča. Primjeri gdje naporan rad medija jednostavno ne vodi do konkretnih akcija – barem ne istom brzinom kao u prethodnim erama.

Ova neravnoteža moći, gdje je meka moć sramote gotovo izgubljena, mora se uzeti u obzir prilikom diskusije o našoj ulozi u modernom društvu.

Ulaskom u eru dominacije velike tehnologije, sada naoružane vještačkom inteligencijom, moramo prihvatiti činjenicu da smo daleko od moćnih, uticajnih i profitabilnih organizacija kakve smo nekada bili. Umjesto toga, postali smo sektor koji strahuje za svoju budućnost.

U ovom pretrpanom haosu moramo dodati i težinu sopstvenih slabosti, od kojih su neke neraskidivo povezane s organizovanim napadima na medije od strane mnogih aktera, državnih i privatnih.

Razorni uticaj ubrizgavanja propagande u stilu stare KGB strategije, ovog puta u formi "medijskih kuća", ne može se precijeniti. Ove kuće šire dezinformacije bez uzdržavanja, dok istovremeno narušavaju ugled pravih medijskih kuća. Državni akteri troše milijarde dolara na stvaranje i održavanje ovog univerzuma neistina.

Ipak, ne možemo poistovećivati aktivističke medije i fabrike lažnih vijesti. Aktivistički mediji se oslanjaju na stvarne činjenice kako bi izgradili svoje interpretacije i narative, dok rad fabrika lažnih vijesti nije zasnovan na stvarnosti. Njihova glavna svrha je da oslabe veze između tradicionalnih medijskih brendova i njihove publike.

Suočeni sa ovim ogromnim haosom, postavlja se pitanje: Da li je klasični pristup Četvrtog staleža dovoljan za izazove našeg trenutka – trenutka koji preti našim društvima i zajednicama?

Čak i ako je to i dalje jedini način na koji možemo ispuniti svoj novinarski zadatak, ne bismo li barem trebali preispitati ovu novu stvarnost u kojoj se nalazimo?

Ne vjerujem da su "aktivistički mediji" rješenje, iako bi na neki način mogli biti iskreniji pristup – gdje novinari unaprijed priznaju svoju pristrasnost i obavještavaju publiku koja dijeli njihovu perspektivu.

Čak smo i mi u Daily Maverick-u ponekad međusobno priznali da smo svi aktivisti za istinu.

Po svojoj prirodi, aktivistički mediji imaju ograničen domet jer, suštinski, "propovijedaju već obraćenima". Ovo nije recept za rast uticaja jer se brzo može pretvoriti u ekstremnu verziju sebe, gdje se izvještavanje o stvarnosti žrtvuje na oltaru zadovoljavanja publike željne potvrde svojih stavova.

Vjerovatno je tačno da u našem medijskom univerzumu trebamo i klasične i aktivističke medije. Međutim, isto tako je istina da moramo proširiti naše horizonte.

Još uvijek imamo vremena i prostora.

Možemo obnoviti svoj položaj i prilagoditi se modernim vremenima, a da ne izgubimo sve ono što je bilo dobro u konceptu Klasičnog Četvrtog staleža.

Ali u debati između aktivističkog i klasičnog pristupa, zaslijepljeni smo i ne vidimo centralni stub koji smo trebali zauzeti od početka — liderstvo.

Na nama je da pružimo liderstvo tamo gdje je potrebno, kada društva oko nas slabe, kada se sistemi vrijednosti potkopavaju, kada se demokratije urušavaju iznutra.

Ne govorim ovo u vakuumu – tokom mračnih godina vladavine Jacoba Zume i "zarobljavanja države" u Južnoj Africi, upravo su mediji i dijelovi civilnog društva izvukli zemlju iz krize. Bili smo neumorni u razotkrivanju predsjednika Zume, njegovih najbližih saveznika, braće Gupta, lokalnih i međunarodnih konsultantskih firmi, banaka koje su pružale finansijske usluge i kompanija koje su, u najboljem slučaju, ćutale, a u najgorem, svjesno učestvovale u industrijskom razmjerama pljačke zemlje koja je trajala skoro deceniju. Vlada i parlament su bili zarobljeni, sudovi su bili hrabri, ali neefikasni jer su policija i tužioci služili Zuminoj kliki.

Mi, mediji, nismo razmišljali o našem radu u teorijskim okvirima – situacija je bila previše ozbiljna, opasna i hitna za takvo promišljanje. Ali s vremenskim odmakom, jasno mi je da smo učinili sve što smo mogli kako bismo Južnoj Africi ponudili izlaz iz krize.

Postoji mnogo načina na koje globalni mediji mogu pružiti liderstvo u ovim turbulentnim vremenima. Evo dva primjera gdje su ostali staleži zakazali, a mi nemamo izbora nego da djelujemo:

Masovna kampanja za medijsku pismenost

Medijska pismenost je danas hitno potrebna. Internet je trebalo da nas učini pametnijima, pronicljivijima i pažljivijima, ali se pokazalo da smo možda ranjiviji na dezinformacije, prevare i osnovno nerazumijevanje nego ikada prije. Populacije širom svijeta bore se da razlikuju dobre od loših izvora medija, kvalitetno novinarstvo od lošeg ili čak razumiju razliku između izvještaja i mišljenja.

Ne možemo očekivati da, u današnjim polarizovanim prostorima, postoje druge organizacije koje su spremne i voljne da riješe ovaj problem. Vlade? Nekolicina njih možda, ali većina vlada širom svijeta vidi medije kao neizabranu konkurenciju. Nerealno je očekivati takvu akciju, posebno ne na nivou koji je potreban za rješavanje ključnih dilema.

Dakle, postavljam jednostavno pitanje: Šta mi, mediji, možemo da uradimo po tom pitanju? Odgovor je, iznenađujuće, mnogo.

Klimatska kriza:

Hoćemo li nastaviti da izvještavamo o klimatskoj apokalipsi koja dolazi, kao da je to samo još jedan događaj? Da li je to još uvjek samo naš posao?

COP konferencije se održavaju u jednoj zemlji proizvođaču nafte za drugom. Tempo akcije ozbiljno zaostaje za gorućom stvarnošću naše klime, koja postaje sve ekstremnija. Čak i kada se suočimo s nepobitnim dokazima, političari beže od hitnih, skupih i politički rizičnih akcija.

Možemo nastaviti da radimo kako sada radimo i siguran sam da ćemo, kada dođe kraj svijeta, ispuniti svoje izvještavačke dužnosti precizno, pravedno i nepristrasno.

Ali ideja je da se svijet ne završi.

Ne možemo samo podići ruke u vazduh i reći da samo radimo svoj posao. U ovim vremenima vakuuma liderstva suočenog s izvjesnom distopijom, mediji će morati da preuzmu vodstvo.

Ovo su samo dva od mnogih načina na koje možemo pružiti liderstvo kada je ono očajnički potrebno, a nigdje ga nema. To će takođe pomoći u obnavljanju narušenog odnosa s našom publikom.

Mediji to mogu učiniti. Toliko snažno vjerujem u to da, nakon 40 godina u industriji novinskog izdavaštva i 15 godina u Daily Maverick-u, još uvijek osjećam potrebu da "stisnem gas do daske" i postanem još ozbiljniji u vezi s našom budućnošću. Borba za opstanak medija je borba za našu civilizaciju.

Nedavno sam pokrenuo neprofitnu organizaciju nazvanu Projekat Kontinuum, s misijom da nas organizuje. Naš uvodni napor bio je dio obilježavanja Svjetskog dana medija 2024.

Naša početna kampanja "Izaberi istinu" privukla je više od 800 izdavačkih kuća iz 103 zemlje. Među njima su bili giganti poput Reutersa i New York Timesa, kao i više od 60 izdavača iz Brazila.

I to je tek početak.

Da bismo bili efikasni, moramo ponovo razmotriti dva velika problema koja nas muče već godinama – aroganciju i cinizam – i shvatiti da, uprkos svakom našem instinktu, ne možemo mnogo postići sami.

Moramo se okupiti oko dobrih, značajnih projekata i vidjeti kako možemo udružiti snage prema zajedničkim ciljevima. Ljepota ovog napora je što ne zahtijeva promjenu onoga što radimo u našim svakodnevnim realnostima i ne zaustavlja nas u jurnjavi za ekskluzivnim pričama i trci s rokovima.

Stotinama godina, mediji su oblikovali i osvježavali informativni ekosistem naše civilizacije. Bili smo daleko od savršenih čuvara, i Bog zna da smo prečesto zakazali u svojoj dužnosti. Ali ako prepustimo ovaj prostor društvenim mrežama, velikim tehnološkim kompanijama i totalitaristima, to bi bila katastrofa.

Rad na oporavku mora početi odmah. Put ka povjerenju i vjeri bit će dug, spor i težak.

Moja prijateljica Beadie je nedavno rekla:

"Ne postoji projekat koji je previše smio ili previše lud u ovom trenutku". I apsolutno je u pravu.

Problem je zaista toliko veliki i preteći da ćemo svi morati naporno raditi.

Jednu stvar ne smijemo zaboraviti: Zajedno smo jači, mnogo jači.

Branko Brkić, urednik i osnivač jedne od najvećih medijskih kuća u Južnoafričkoj Republici — Daily Maverick, sa više od 12 miliona jedinstvenih posjetilaca svakog mjeseca. Svojim radom, razotkrivanjem korupcije u Južnoafričkoj Republici, primorali su bivšeg predsjednika Jacoba Zumu na ostavku, razotkrivajući njegovu blisku vezu sa porodicom Gupta u slučaju koji je poznat kao Gupta Leaks, ali pored toga, bliska saradnja sa dobitnicima Pulitzera, kao i novinarima i autorima svjetskog kalibra, pa čak i sa jednom dobitnicom Nobelove nagrade, Branka Brkića smještaju u sam vrh svjetskih medija.

Godine preokreta

Branko Brkić: Quo Vadis, Mediji?

Komentari (0)