Lider je glava "porodice" a liderstvo je vođenje te "porodice"

Za Akta.ba piše: Mubina Salkić,dipl. iur., stručnjakinja za radno pravo i HR modeliranje

Budimo iskreni – s kim najviše vremena provodimo u toku dana? S porodicom? Prijateljima? Djecom?

Nažalost, za većinu nas odgovor je negativan. Najviše vremena provodimo na poslu, sa radnim kolegama. Osam sati dnevno. Pet dana u sedmici. Ti ljudi, htjeli mi to priznati ili ne, postali su naša druga porodica.

Ali, šta to znači za lidera? Kakva je njegova odgovornost prema toj "porodici"? Lider nije samo neko ko dijeli zadatke i prati rezultate.

On postavlja atmosferu i snosi odgovornost za ljude s kojima dijeli radni prostor. Svaka pozicija je u stvari čovjek – sa svojim strahovima, snovima i izazovima.

Lider to mora prepoznati.

U bh. društvu, opterećenom ekonomskim i socijalnim problemima, radno mjesto je prvenstveno način da se zaradi za život.

Međutim, to je i prostor u kojem tražimo sigurnost, razumijevanje, mjesto gdje tražimo da nas neko vidi, čuje, razumije. Gdje pokušavamo pripadati.

Lider ima ogroman uticaj u radnom okruženju, ali istovremeno i golemu odgovornosr jer on postavlja ton – hoće li radno mjesto biti prostor podrške i mjesto u kojem će jedni drugima biti oslonac ili će to biti zona pritiska i otuđenosti.

Nećemo sada govoriti o nelojalnim utakmicama koje se igraju iz potrebe za dodvoravanjem, ali takvi autogolovi se dogode upravo u ozračju odsustva empatije.

Napravimo poređenje: Koliko nas provodi osam sati dnevno aktivno sa svojim najbližima? Malo. A na radnom mjestu?

Zbog odgovora koji svi znamo radno mjesto postaje drugi dom, druga porodica, a lider, htio to ili ne, preuzima ulogu "glave te porodice".

To ne znači da mu je zadatak ugađati ili popuštati, već razumijeti da ljudi daju najbolje od sebe onda kada se osjećaju viđenima i cijenjenima.

Foto: Mubina Salkić/Ustupljena fotografija

Sjećam se trenutka kada mi je jedna radnica došla, vidno zabrinuta. Njeno dijete je bilo bolesno, a ona je uprkos tome bila na poslu, pokušavajući završiti obaveze. Tada sam stala i promislila – šta bi učinio vrhunski lider?

Trebam li se striktno držati pravila, slijepo slijediti propise ili je bolja odluka da sagledam šire, s dozom empatije i razumjevanja, svakako u okviru normi koje dozvoljavaju da se uvijek ide u korist radnika? Vagajući između formalnih zahtjeva posla i ljudskosti, donijela sam odluku.

Rekla sam joj: "Završi ono što je hitno, a onda idi kući."

Vidjela sam kako joj se lice mijenja – od napetosti do olakšanja.

Zahvalila mi je i otišla, sretna što može biti uz svoje dijete. Iz toga smo kasnije, kad se zbog takve i takvih situacija silno trudila da uzvrati svojim predanim zalaganjem, naučili da liderstvo nije u krutosti, već u razumijevanju.

Ona je poslije toga danima bila puna elana i energije u htijenju da uzvrati dobrim dobro koje je vidjela u toj gesti upakovanoj u poslovnu odluku.

Ta odluka mene ni u čemu nije učinila slabom, već jačom – jer sam znala da stvaram radno okruženje u kojem ljudi osjećaju podršku i gdje su spremni biti podrška.

Lider mora znati postaviti ciljeve i ostvariti rezultate, ali ne smije zaboraviti pitati: "Kako si?" – i zaista poslušati odgovor.

Mora prepoznati kada je neko na ivici, kada mu treba podrška ili samo znak da nije sam. Pravo liderstvo podrazumijeva empatiju – ne kao floskulu, već kao svijest o tome da smo svi ljudi koji su izabrali ili su prinuđeni da dijele isti prostor i vrijeme.

U zemlji gdje radna atmosfera često odražava političke, ekonomske i društvene tenzije, lider ima priliku stvoriti balans – pokazati da su ljudi jedni drugima ljudi a ne vukovi, da su jedni drugima oslonac.

Svako treba imati na umu da će se sigurno nekad naći u situaciji kada mu treba podrška.

Lider može birati – hoće li biti figura straha i nametnutog autoriteta ili stub sigurnosti i autoritet iz respekta, hoće li biti osoba koju poštuju ili osoba koje se plaše.

Liderstvo nije moć. Nije privilegija. To je odgovornost. Lider koji ne vidi ljude iza zadataka – ne vidi ništa.

Ali onaj koji razumije da su njegovi radnici njegova svakodnevna "porodica", stvara prostor u kojem svi napreduju i daju bolje doprinose zajedno, međusobno se dopunjuju i osjećaju da tu pripadaju.

Jer ljudi nisu brojke. Nisu samo resursi. S njima dijelimo veliki dio svog života. I svi pamtimo one koji su nas podržali, razumjeli i vodili s ljudskošću.

Budimo takvi lideri!