Zarobljena država

Političke nauke teže ka tome da definišu koncepte i teorije, te da korištenjem (poželjno bi bilo) rigoroznih naučnih metoda sublimiraju društvenu realnost, sa nebrojenim poznatim i nepoznatim varijablama. Pritom se društvene nauke služe različitim, manje ili više uspješnim, metodama. Neke od društvenih nauka, poput ekonomije (da, ekonomija je društvena nauka, bez obzira kako se ekonomisti po tom pitanju osjećali) se koriste izrazito kompleksnim matematskim modelima, ali je njihova prediktivna moć tako slaba da im se svako malo ispod radara provuče neka dramatična globalna kriza. No, kada želimo interpretirati, organizirati i kategorizirati podatke, koristimo koncepte i definicije. Stoga bih volio da ovom tekstu pokušam definirati stvarnu prirodu Bosne i Hercegovine? O kakvoj se, dakle, ovdje državi radi?

Pođimo od toga da znamo šta bismo voljeli da ona bude. Ili možda i ne znamo? Ideal, po jednima, ka kojem se ide, je zapadni model liberalne demokratije, sa visokim nivoom zaštite individualnih i građanskih, te manjinskih prava. Po drugim, Bosna je sastavljena (otud i nesretni termin „konstitutivni“) od tri naroda i suverenost počiva na njima, te su oni gradivno tkivo ove države (kako je sve ovo počelo sa vezivanjem zastava i Brionskom deklaracijom je već javnosti već dovoljno poznato, ali se, svejedno, vrijedi podsjetiti, pa evo link.)

Svako ko se u današnjoj BiH bavi analizom društvene realnost suočen je sa ekstremno kompleksnošću problema. Stavljanjem fokusa na jedan aspekt, što je povremeno nužno, rezultira nedovoljno utemeljenim shvaćanjem situacije i problema. Pokušati i uzeti u obzir sve (što je moguće, a to, realno, nije mnogo) ima, međutim, tendenciju da oteža razumijevanje, a ne da ga olakša.

Da li je BiH i kakva demokratija ovisi u velikoj mjeri o našem poimanju demokratije. Ako se uhvatimo redukcionističke pozicije, elektoralizma, koja kaže da je demokratija jednako izbori, te da je akcenat na proceduri, a ne supstanci, onda BiH, uistinu, jeste demokratija. Falična i kilava, ali jeste. Imamo relativno slobodne, fer i redovneizbore, imamo vlasti (ponekad čak i jasnu vladajuću konfiguraciju), malo nam kašljucaju mediji i civilno društvo, vladavine prava nema, ali imamo izbore. Ko je izabran i ko vlada je potpuno irelevantno unutar ovog modela. Ako nisu dobri, zamjenite ih na sljedećim izborima. Ovo je i najčešći argument koji čujete kada govorite o BiH problemima za ljudima izvana. Jednako tako, ovo je i najpovršniji i najnaivniji način gledanja situacije u BiH.

Sa druge strane su oni koji smatraju da demokratija nije demokratija, bez supstance i sadržine. Supstanca i sadržina bi bile internalizirane norme demokratije, način djelovanja unutar političkog sistema, što uključuje, između ostalog, i odnos prema političkim protivnicima. Upravo je ovo druga komponenta, koja je ne samo jednako važna, već je, slobodno mogu reći, sine qua non demokratije, kod nas vrlo slabo, rekao bih nimalo prisutna.

No, iako je izostanak supstancijalne demokratije grozan problem za jedno društvo, sam po sebi, on nije uzrok problema u našoj državi koliko je pokazatelj mnogo dubljeg problema, a koji se tiče enormnog i štetnog uticaja najznačajnijih društvenih aktera u BiH, političkih stranaka i njihovih lidera. Nesporna činjenica je da je uticaj i doseg vladajućih političkih stranaka u BiH takav da su one postale nesporni i apsolutni centri moći i ultimativna mjesta donošenja odluka. Sa prestankom aktivnog angažmana međunarodnih aktera u BiH, koji koincidira sa padom „Aprilskog paketa“, sve poluge vlasti i kontrolu nad procesima u BiH preuzimaju lokalni akteri. Ovo je bio dio, hajde nazovimo je, "strategije“ međunarodne zajednice u BiH, koja će, pokazaće se kasnije, uvesti BiH u period najdublje poslijeratne političke krize. Ideja arhitekata ovakvog pristupa je bila da će kroz proces preuzimanja kontrole nad procesima (tzv. ownership transfer) BiH biti transformirana iz polu-protektorata u „normalnu“ demokratsku državu. Ruku na srce, proces preuzimanja odgovornost je proveden vrlo učinkovito, s tim što rezultat tog procesa nije bio nastavak demokratizacije države i društva već upravo suprotno. Bez stabilnih institucija i procedura, uz vrlo slabu vladavinu prava, te uz civilno društvo čije postojanje je uglavnom bilo samo sebi svrha, političke stranke su neometano i dosta brzo preuzele sve poluge vlasti u BiH. Od imenovanja direktora osnovnih škola, pa sve do ustavne reforme, sve odluke u BiH se danas donose u centralama političkih stranaka. Ovakvo stanje je, paradoksalno, prepoznato i prihvaćeno, paradoksalno, i od strane EU tokom pregovora o ustavnoj reformi, gdje su iza zatvorenih vrata, a uz svesrdnu pomoć EU birokrata, sedam stranaka, tačnije njihovi lideri dogovarali reformu Ustava BiH. Ova praksa je prekinuta, doduše, nakon burnih reakcija javnosti i medija, te je sedmorka (ili šestorka, ili petorka, ovisno o nivou vlasti i rasporedu snaga) sada samo jedan od sugovornika EU, a ne i jedini.

Političke stranke u BiH kontrolišu pravosuđe, sigurnosne i policijske agencije, medije, civilno društvo, velika javna preduzeća i ogromnu javnu administraciju, a kroz enormno visoku javnu potrošnju kontrolišu veliki dio kompletne ekonomije BiH, te samim tim i značajan dio biračkog tijela. Samo kroz javne nabavke vlast troši godišnje milijarde KM čime uz sebe veže ogroman broj privatnih preduzeća, a da ne pominjem razne kvazi-socijalne i ine kategorije koje svaka stranka ima i koju se sve nakačene na budžete. Pritom se naša politička elita trudi svojski da ostatku biračkog tijela (nekih 50%) ogade politiku, što im velikim dijelom i polazi za rukom. Za konstantnu legitimaciju ovakvog stanja na izborima imamo u velikoj mjeri zahvaliti birački disciplinovanoj klijenteli političkih stranaka, te nezainteresiranoj polovini biračkog tijela.

Političke nauke poznaju jedan koncept koji je najbliži onome što mi imamo u BiH. Definicju ovog termina preuzimam iz izvještaja Svjetske banke gdje piše da je „zarobljena država (captured state) forma sistemske političke korupcije unutar koje privatni interesi značajno utiču na procese donošenja oduka u sopstvenu korist, a kroz tajne i neuobičajene kanale“ (World Bank (2000). Anticorruption in Transition: Contribution to the Policy Debate). I dok se drugdje u svijetu fenomen zarobljene države pojavljuje u određenoj mjeri, tačnije gdje je samo jedan segment ili cijela grana vlasti pod kontrolom privatnih interesa, u BiH je gotovo kompletna država pod kontrolom privatnih interesa koji se manifestiraju kao političke stranke. Ako velike političke stranke gledamo na ovaj način, te ako se složimo oko toga da je biti i ostati na vlasti ultimativni politički cilj svih njih, onda nam, na prvi pogled zbunjujuće i neprirodne koalicije postaju mnogo jasnije. Naše stranke su ideološki ispražnjene ljušture koje se rukovode samo partikularnim interesima svojih lidera i užeg kruga oko njih, a preljevaju i dio bogatstva i uticaja i niže stvarajući razgranatu klijentelističku mrežu.

Jedini način da se ova situacija promjeni nabolje su izbori. Izbori na kojima će se glasati protiv stranaka koje su uzurpirale državu. Izbora na kojima će i preostalih 50% građana BiH shvatiti da prevrata s ulice ne može biti (a i ako ga bude, politički establišment će cijelu situaciju brzo okrenuti u svoju korist, kao što im je do i do sada uspjevalo), te da nam preostaje samo da svako od nas pojedinačno preuzme svoj dio odgovornosti za ovu zajednicu. To je jedini put, ako promjene uistinu želimo. Pitanje je samo kojem dijelu društva pripadate, klijenteli ili razočaranoj polovini biračkog tijela.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Akta.ba