Doba referenduma

Referendum, je možda jedini preostali oblika direktne demokratije u današnjem vremenu. Međutim, on se u BiH kontekstu (a učestalo i drugdje) pojavljuje isključivo kao instrument za ostvarivanje partikularnih interesa vladajuće klike, a nikako kao ostvarenje težnji i volje većine Doduše, ni mišljenje većine samo po sebi ne mora nužno biti dobro za zdravlje društva (vidi Referendum o minaretima u Švajcarskoj i Referendum of definiciji braka u Hrvatskoj). I naravno da preference većine još uvijek igraju i trebaju da igraju ulogu (jer to je reduckionistički gledano demokratija), ali moderne zapadne demokratije tom pretpostavljaju neotuđiva prava pojedinca i zaštitu manjinskih grupa.

Postoji više razloga zašto su referendumi u današnje doba u većoj mjeri smo instrument za ostvarenje političkih ciljeva, a ne najdemokratičniji način donošenja odluka unutar jedne zajednice. Prije svega, referendum svodi dosta kompleksnu društvenu stvarnost na jednostavnu „da-ne“ dihotomiju, ovisan je mogućnosti mobilizacije građana (ili specifične interesne skupine), te načinu na koji se pitanje uopšte problematizira u javnosti (framing). Dosta dobar primjer „framinga“ je svakako i julski referendum u Grčkoj, koji je grčkoj javnosti predstavljen kao pitanje volje naroda, demokratije, ponosa i prkosa, u suočavanju s surovim i beskomprimisnim vjerovnicima. Ukratko, govorilo se o tome kako Grci ne zaslužuju takav tretman od strane onih kojima duguju novac. Prateći istu logiku bismo svi mi koji bankama otplaćujemo kredite, a zbog kojih si ne možemo priuštiti štošta, jednog dana mogli odlučili da takav „austerity“ tretman od strane banaka više nećemo trpiti jer smo mi ponosne individue i ne damo se ponižavati.  Srećom po banke, one takve egzibicije i očekuju, pa se obezbjeđuju brojnim zaštitama, preko hipoteka, do žiranata (iz državnih firmi u BiH, jer su oni stabilni izvor naplate u inače vrlo nestabilnim vremenima ... mislim, ko će prihvatiti zaposlenog kod privatnika), baš kako to danas rade i prema grčkoj vladi, insistiranjem na garanciji naplate u formi fonda u koji će se položiti „opipljiva“ grčka imovina.

Međutim, postoje i referendumi gdje je sam čin ustvari cilj, dok je referendumsko pitanje potpuno irelevantno. I, po ko zna koji već put, Milorad Dodik opet poseže za tim ultimativnim elementom demokratije, političkog sistema kojeg su puna usta upravo onima koji ga najsnažnije urušavaju i potkopavaju. Pozivajući se na interese RS, na Ustav i na Dejton, on jednim dosta nesuvislim i nejasnim pitanjem on niti ne pokreće pitanje rada i funkcionisanja Suda i Tužilaštva BiH, kao ni OHR-a, već relativno uspješno diže tenzije i vraća na dnevni red priču kojom samog sebe reafirmira kao relevantnog sugovornika (uglavnom međunarodnim akterima) i donositelja odluka. No dok mu je prošli put, nevična našim marifetlucima i pogrešno svjetovana, Madam Ashton doletila na noge i odigrala sve, baš onako kako bi on htio, ovaj put su stvari malo drugačije, te je Dodik bio primoran žurno reterirati nakon tobožnje „molbe“ srbijanskog premijer Vučića da razmotri ovaj potez. Svjestan da ulazi u potpuno otvoren sukob sa zapadom u vremenu kada se raslojavanje između Rusije s jedne, i Amerike i EU s druge strane svakim danom produbljuje, Dodik je brzo shvatio da bi ga ovaj potez mogao politički i na svaki drug način dokrajčiti, a to bi značilo i kraj rahatluka. A ko još želi takvo nešto sebi?

No, da se vratimo samom konceptu referenduma, koji je možda i jedini model donošenja odluka koji u današnje doba omogućava sustavno silovanje manjine od strane većine. Mi živimo u dobu demokratije (tačnije, mi u BiH se, navodno, iz petnih žila napinjemo da postanemo dijelom takvog svijeta), a koja već neko vrijeme nije samo jednostavna vladavina većine. Sam pojam liberalna demokratija primat daje pojedincu i njegovim neotuđivim pravima, a tek nakon toga čistoj vladavini većine. Da je to ispravan način gledanja na stvari, evolucijski korak i apsolutna nužnost u poimanju demokratije, pokazuju i dva referenduma gdje je referendum poslužio kao ultimativno oružje spram većini „nedragih“ manjina. Prvi i najsvježiji primjeri za to je homofobni referendum po pitanju definicije braka u Hrvatskoj iz 2013., a koji je bio direktno usmjeren protiv istospolnih zajednica (jer zašto bi oni, zaboga, uživali jednaka prava u državi u kojoj žive i gdje plaćaju poreze?), te ksenofobni referendum iz 2009. oko minareta u Švajcarskoj, koji je opet usmjeren protiv Muslimana (jer zašto bi oni, zaboga, uživali jednaka prava u državi u kojoj žive i gdje plaćaju poreze?).

I iako će  mnogi sporiti individualizam i prava pojedinca kao ključni sastojak moderne demokratije, braneći mišljenje da su upravo preference većine ispravan smjer, nužno se podsjetiti nekoliko detalja vezanih za moderne demokratije, i demokratije uopšte. Naime, demokratija kao forma vladavine nikada nije niti približno dosegla svoj idealtipski standard. Općepoznato stvar je da je romantizirana antička grčka demokratija bila vrlo isključiva po pitanju onih koji su mogli učestvovati u donošenju odluka, dočim je veličina administrativne jedinice unutar koje se odluke donose bila relativno mala (od oko 140.000 stanovnika polisa Atena, 40.000 je imalo status građanina, te je moglo odlučivati – potpuno druga stvar je da li su svi imali vremena i interesa da upražnjavaju demokratiju). Dilema demokratija današnjice je kako pomiriti pojedinačne, partikularne i opšte interese kod donošenja odluka, a pritom te odluke donositi relativno brzo, jer je okruženje u kojem živimo takvo da zahtjevaju agilno djelovanje onih na vlasti. I dok je u manjim cjelinama još moguće primjenjivati direktnu demokraciju, unutar koje će svi moći deliberirati oko zajedničkih odluka, veličina današnjih administrativnih jedinica, kao i raznolikost dozvoljava samo ograničenu upotrebu referenduma, i to uglavnom oko ustavnih pitanja. No, čak i da je moguće svakodnevno deliberirati oko kompleksnih pitanja koja se tiču svih nas, koliko nas je uopšte u stanju odvojiti vrijeme, informisati se oko teme o kojoj odlučujemo, te oformiti na osnovu naših sopstvenih interesa i informacija koje dobijemo jasan stav oko tog pitanja.

Oni koji kritikuju referendum naglašavaju njegovo reduciranje kompleksnih problema na jednostavan izbor između „da“ i „ne“, kada bi značajan broj ljudi odgovorio sa „da, ali“, „ne, ali“, Upravo ove potonje grupe i ne izlaze na referendume, već uglavnom snažne pristalice afirmacije ili negacije, čime se naknadno po referendumu stvara slika polarizovane i duboko podijeljene javnosti. Predstavnička demokracija počiva na principu prenosa nadležnosti. Unutar toga je poželjno konsultirati javnosti i struku oko ključnih pitanja kojima se vlasti što je predviđeno brojnim procedurama (ne nužno i primjenjeno u praksi). Međutim, nisu delegirane samo ovlasti, već i odgovornost. U redovnim intervalima stranke provjeravaju svoj rejting na izborima i tako ukrug. Vlasti, međutim, sve češće potežu refendume onda kada ne žele preuzeti odgovornost ili žele skrenuti pažnju. Neprihvatljivo je proizvoljno birati kada se „narod“ pita, a kada ne. Jer za Grke bi bilo legitimno i pitanje „da li ste za to da se zadužujemo kod kreditora, kako bismo finansirali svako svoju klijentelističku mrežu, a što ćete svi vi i vaša djeca morati vraćati jednog dana?“ ... ili, recimo, u RS „da li ste za to da nastavimo uzaludno raspravljati o reformi Ustava BiH, iako su nam stavovi dijametralno suprotni i trenutačno nepomirljivi, a potreba za širokim kompromisom jedina mogućnost izmjene Ustava, a da se ne bavimo pitanjima koja se tiču socio-ekonomskog stanja u društvu?“. Oni koji su dobili povjerenje na izborima, moraju da preuzmu punu odgovornost. I da budu kažnjeni ili nagrađeni na narednim izborima. Fikcija o revolucionarnim rješenjima, prevratu s ulice, radikalnim preokretima, je jednako loša za BiH demokratiju, kao i neodgovorne političke elite. Ma koliko faličan ovaj sistem bio, a sigurno da jeste, što zbog koalicione difuzije odgovornosti, što zbog nepostojanja kritičkih medija i javnosti, te stalnog spinovanja svega, ipak je bolji od direktne demokratije.

Stoga nam je potrebno da prvo uredimo pitanje odgovornosti političkih subjekata prema nama kroz izborni proces, kao i naše aktivno sudjelovanje u politici, a referendum treba ostaviti za pitanja reforme Ustava.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Akta.ba