Nikome kao Seji Brajloviću, poznatom ugostitelju koji živi u Sarajevu, a uživa u svom ranču u rodnoj Ustikolini, mjesto rođenja nije odredilo životni put."Rodio sam se u klaonici. Majka je čistila furdu i porodila se, i otad se ne odvajam od mesa. Volim i uživam u svom poslu", dočekao nas je Sejo na vratima svog ranča. Odrastao je u mjestašcu Cvilin, na kilometar udaljenosti od današnjeg imanja, uz oca Ragiba, majku Zubejdu i tri brata. Veli da je uvijek žalio što mu otac nije napravio kuću pored Drine. "Kad smo braća i ja bili mali, prolazili smo svaki dan u školu preko ovog polja", priča nam dok sjedimo na terasi ranča na kojem je sam uredio ili naredio da se uredi svaki detalj. Na prvom spratu glavne kuće je velika spavaonica, čijim centralnim dijelom dominira bilijarski sto. Napravljen zbog rahmetli punice Dike, objasnit će Sejo. "Nije znala ispočetka da igra, ali je naučila."

Kućice za putnike-namjernike

Kao i mnoge druge Bosance i Hercegovce, i porodicu Brajlović rat je zatekao nespremne. Odlaze u Sarajevo, u izbjeglištvo, ali Drinu i Ustikolinu nikad nisu zaboravili. "Prije desetak godina doveo sam prijatelje u Ustikolinu, na druženje. Pored Drine smo podigli šator i to baš tamo preko rijeke. Ostali smo tu sedam dana, a ja sam svaki dan gledao u ovu zemlju prekoputa. Ništa nije bilo ovdje, samo ledina. Počeo se raspitivati čija je zemlja, odlučivši je kupiti. Stvarno je bila bagatela, mogao se kupiti dulum zemlje za 2.000 KM, a sad je 30.000 i više", priča Sejo. Još tada, kada je postao vlasnik zemljišta uz Drinu, imao je viziju kako će jednog dana izgledati Brajlovića ranč. Prvo je nikla jedna kućica. I opet je dovodio prijatelje i familiju, a onda shvatio kako mora nastaviti s gradnjom, jer su i prijatelji i porodica mnogobrojni. "Svi su željeli dolaziti ovdje: unučad, djeca, zetovi, ma svi!" I došao je na ideju da napravi niz bungalova, da nikom ne bude tijesno. Odnedavno je prekrasne drvene kućice, smještene tik uz glavnu zgradu ranča i opasane plastenicima s jedne i rijekom Drinom s druge strane, počeo iznajmljivati putnicima namjernicima.

U ogromnim plastenicima na ranču uzgaja skoro sve – od dinja i lubenica, do paprika, luka, krastavca, paradajza…A već godinama je tu i vinograd, koji je lani dao i prvo vino, a od ove godine će se u restoranu "Brajlović" služiti i istoimeno vino. "Prvi put ćemo imati pakovanja boca žilavke i vranca. Vidjeli ste kakvo grožđe imam – u grozdu ima po kilogram."

Sve za Huseina

Sejo ima dva sina, dvije kćerke, te četvero unučadi. Kćerke Sanela (33) i Marizela (32) te sinovi Sanel (28) i Dino (20) odrasli su uz imućnog oca, ali im je svima usadio znanje o tome da se sami moraju potruditi pa će i imati. "Da nije bilo rata, imao bih desetero djece. Bih, Allaha mi! Čovjek je najbogatiji kad ima puno djece, ali ispravne djece. Pita mene čovjek: Kako si ti tako dobro odgojio djecu da rade? Kažem mu: Tebi sunce ugrije djecu u krevetu, a koga sunce nađe u krevetu, nema od toga ništa! Kod mene se zna: vozaju auto od 100.000, ali treba nasuti gorivo, treba izaći s curom negdje... Kažem im: Zaradi i imat ćeš. Nisam ja papak, da dajem pare a da niko ne radi. Svima sam im sve obezbijedio, i stanove i sve, ali ima da se radi. Babo je Tito! Kome ja dam crveni karton – taj je prekrižen zauvijek."

Sanela mu je podarila dva unuka, Kana i Alija, a Marizela Salku, dok je sin Sanel svog sedmomjesečnog sinčića nazvao Sejinim pravim imenom – Husein. "I lakše je tako, pošto će ovo svakako pripadati malom Huseinu; znači, samo trebamo u papirima godište promijeniti", smije se Sejo dok nas vodi po svom malom drinskom raju. Sanel i Dino rade s ocem u restoranu na Ilidži, Marizela ima nekoliko frizerskih salona također na Ilidži, dok je Sanela, inače doktorica veterine, trenutno na trudničkom odsustvu.

Sendviči i šećerne table

A Sejo se rado prisjeti svojih početaka: još kao trinaestogodišnjak prodavao je sendviče i šećerne table na teferičima po Ustikolini. Zaradilo bi se tada mnogo novca i još u to vrijeme shvatio je da će nastaviti porodičnu tradiciju – bavljenje mesarskim biznisom. Sejin rahmetli djed Hasib, kao i njegovih šestero braće, bio je mesar nadaleko poznat u drinskom kraju po kvalitetu mesa koje je prodavao. I Sejin otac Ragib krenuo je očevim stopama, te sinovima Seji, Hami, koji danas ima fabriku mesa na Ilidži, Mesudu, vlasnicu mesnica, te Hamedu, koji je poginuo u ratu, usadio ljubav prema mesu i mesarstvu. Sejini roditelji umrli su u ratu, a njemu je ostala neispunjena želja da majku Zubejdu pošalje na hadž. "Ja sam bio na umri, a za hadž mi je rano, rano je da se odreknem svega, sad mi je najinteresantnije?" O onima koji su došli u Sarajevo i ostali u njemu da žive Sejo ima vlastitu teoriju koju nam rado izlaže: "Ko je došao uskom prugom, vozom, taj je dobar čovjek i fino se snašao. Ko je došao autobusom, taj je i tamo i vamo, ali onaj što je došao pješke preko Rogoja, taj je najopasniji. Hoće da te stigne, ali nikad neće uspjeti."

Po zanimanju kobasičar, Sejo je isprva držao mesnice, a potom prešao u ugostiteljstvo. Njegov je poznati restoran na Ilidži kojeg ćete skoro uvijek naći punog gostiju naviklih na dobru hranu i odličnu uslugu. I danas najviše voli kad sam priprema meso u svom restoranu. "Nemam omiljeno jelo od mesa, volim sve! Kad ne jedem meso, ne vidim čitat’ novine!", smije se, ali istovremeno budno prati da gostima ne zafali ića i pića. "Zapravo, najviše volim tartar biftek. Na roštilj se samo stavi tost da se prepeče i malo maslaca, i to je sve. Niko ga bolje ne pravi u Sarajevu od mog sina Sanela. Čovjeku ništa ne može biti od previše mesa – ali ako i radi."

Njegov radni dan je, kaže, opasan. Počinje rano ujutro i to ženinim buđenjem: "Žena me budi i pita: Seks ili posao? A ja kažem posao, i u četiri ustanem da radim! I imam koristi od toga. U restoranu sam već u pola pet, popijem kafu s čuvarem i počnem slagati meso u vitrinu. Djeca dolaze malo kasnije, ja odlazim po robu. U podne nekad ugrabim da malo odspavam, ili kad je ljeto da odem na bazen i okupam se, a popodne opet u restoran, pa do ponoći."

Ali ako mislite da je ovaj živopisni i vitalni 57-godišnjak "samo" mesar i ugostitelj, prevarili ste se: on je i najbolji pjevač među mesarima i najbolji mesar među pjevačima – tako sam sebe zove. "Nema tu para, ali sam se u pjevanju našao iz ljubavi. Snimio sam dvije kasete. Jednu prije rata, koja me koštala današnjih para jedno 200.000 KM, a i nisam ja baš neki pjevač, i zvala se Senči, Senči, Senada", prisjeća se Sejo koji će samo reći kako je žena, po kojoj je njegov album prvijenac dobio ime, bila jedna njegova ljubav. Kasnije je, s osmijehom priča, saznao kako je njegov sin Sanel nosio krišom očeve kasete u školu i prodavao ih po marku. "Kazao mi je: Ćale, idu ti kasete ko halva, svi ih kupuju! A ono kasete – marka!" Nastavio je pjevačku karijeru, ali bez mnogo ambicija, čisto da zadovolji strast prema pjesmi. Nastala je još "kaseta" Fočanka i pjesma Sabur, sine, i tu je stavio tačku na izdavanje albuma, ali i danas zna u krugu prijatelja zapjevati za "svoju i njihovu dušu".

A za svoju dušu našao je prije 35 godina, opet "s drinskog kraja", u Čelikovom polju, svoju ljubav, suprugu Feridu (55). "Kako sam je osvojio? Osvojila je ona mene! Dugo smo zajedno. Puno sam prešao, ali ne žalim se, radi se puno, znaju mi noge oteći od posla, ali kad navečer izbrojim lovu, odmah me prestane sve boljeti", šeretski dodaje.

Stižu krave iz Holandije

Sejo je bogat čovjek, ali i čovjek koji zna kako oploditi bogatstvo. Njegov novi biznis je – mljekarstvo. Na farmi nedaleko od ranča napravio je štale u kojima će se uskoro naći stotinu holandskih krava muzara. "Nećemo prodavati mlijeko, već ga prerađivati i praviti kajmak i sir. Vidjet ćete, bit će to nešto stvarno posebno."

Na ranču je svaki treći dan. Pobjegne iz Sarajeva da se odmori i napuni baterije, a nedavno je u svom malom drinskom raju ugostio 12 šeika iz Kuvajta. Bogati gosti zakupili su kompletan ranč, doveli dva kuhara sa sobom i potrošili brdo para. Sejo nam je ispričao dva detalja koja na najslikovitiji način dočaravaju kuvajtske goste. "Jedan je otišao na džumu u džamiju u Ustikolini i ostavio tamo 30.000 maraka, za džamiju. Rekao je da je to sitnica i da će opet doći. A jedan dan sam im ja spremao roštilj, i tako im se svidjelo da su mi samo za to dali 5.000 dolara – na kafu." Prepuni utisaka i lijepih dogodovština, napuštamo našeg domaćina uz dogovor da svratimo "kad god budemo imali vremena". I svratit ćemo.

Poziv na pretplatu

Sejo Brajlović, ugostitelj - Raj na Drini kralja mesa

Komentari (0)