Bio je voljen kantautor, dirao je najdublje emocije svih nas i ostao je nezamjenjiv

Đorđe Balašević je rođen 11. maja 1953. u Novom Sadu, a već od mladih dana pokazivao je veliki talent za muziku i poeziju.

Karijeru je započeo u grupama Žetva i Rani Mraz, a hitovi poput "U razdeljak te ljubim" (1978.) i "Računajte na nas", brzo su ga proslavili. Ipak, njegov najveći uspjeh uslijedio je kada je krenuo svoju solo karijeru, donoseći publici bezvremenske pjesme poput "Ne lomite mi bagrenje", "Djevojka sa čardaš nogama", "Priča o Vasi Ladačkom", "Ringišpil", "Samo da rata ne bude", "Ne lomite mi bagrenje", "D-mol" i mnoge druge.

LJUBAV KA SARAJEVU

Prvi poslijeratni koncert Balaševića u Sarajevu, desio se 1998. godine.

Ta dva koncerta su za one koji vole njegovu muziku bila nestvarna a njegove riječi su liječile sve ono loše iz čega je Sarajevo tek izašlo.

"Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim ja bih se sakrio u Sarajevo. Vidite djeco, ok, ja idem i to je zapisano i to tako mora biti… Ne bojiš se za svoj život, ne bojiš se atentata? Ja kažem, ako je to cijena da dva dana budem na nišanu nekog luđaka, oni su mogli pet godina da budu na nišanu… Eto i meni načina da bar dva dana budem Sarajlija…" rekao je tada Balašević u Skenderiji i ovim porukama još jednom pokazao ljubav za jednom gradu, njegovim građanima i jednoj zemlji u koju je uvijek rado dolazio.

Poslije ovog koncerta uslijedili su i drugi kroz godine ali je svakako ostao jedan od najdražih.

Družio se sa Mirzom Delibašićem i sa Kemalom Montenom i njih vezivao za Sarajevo.

Montenu je svojevremeno posvetio i pjesmu.

Nije Balašević nikada krio ljubav ka Sarajevu.

U knjizi "Tri posleratna druga” ovako je pisao:

"Sarajevo je varoš bjelosvetska. Ono što valja-valja. Ima budala, kao i svugde, ne kažem, ali njih sam sretao samo u literaturi. Oni drugi, koje sam sretao na koncertima, "moji" Bosanci, bili su prava ekipa. Tri su Boga pomirili. Mnogu su radili na tome da mi se neki od najvećih "Dana Lavova" dogode baš u Sarajevu".

Možda je najpoznatiji citat u kojem Sarajevo poistovjećuje sa djetetom:

"Vidiš, Sarajevo je srednjeg roda, kao dijete - zaigrano, prostodušno, naivno... Beograd je, recimo, taj Beograd... Muškarčina, švaca i galamdžija u raspasanoj bijeloj košulji, na hoklici pred prepadnutim svircima... i Zagreb je gospon Zagreb... Koketni gebelovski brčići, prefrigani šmek preko jutarnje štampe... Najveću larmu podigne kad zvecne kašičicom o rub porculanske šoljice... Pa gospođa Ljubljana... Snježna kraljica, uobražena, elegantna, racionalna,...koja je tako hladno napustila taj brak iz računa čim je shvatila da računa više nema. A Sarajevo... Lakovjerno, djetinjasto,...zato ono prvo i pruža ruke…"

Možda niste znali ali upravo je Balašević autor pjesama koje su ratnom Sarajevu davale snagu.

"Sarajevo će biti, sve drugo će proći" je pjesma koja sublimira emocije, iskustva, nadu, pobjedu.

PRVI BALAŠEVIĆ

Zbog toga što je rođen u ranu zoru majka ga je željela nazvati Zoran, ali je Balaševićev djed rekao kako je to ime za sodarskog konja i inzistirao da ga nazovu Đoka, po njemu. Na kraju je postignut dogovor i našli su se nekako na Đorđe. Balašević će kasnije tvrditi kako tim imenom nije baš oduševljen, ali ...do sada sam se navikao.

Što se tiče djetinstva sam Balašević tvrdi u jednom intervjuu kako je imao sjajno, uzbudljivo djetinstvo.

"Živio sam u obitelji koja je tada bila suviše tolerantna, nikad u životu nisam dobio batine, mada sam ih sigurno više puta zaslužio, pogotovo u gimnaziji. Odrastao sam uz mnogo ljubavi, u staroj kući mog pradjeda, u Ulici Jovana Cvijića, koja se i danas tako zove, i u kojoj rastu moja djeca. Imao sam dvorište, puno zelenog voća ljeti i kokoši i pataka koje su trčkarale okolo. Možda najvažnije od svega, imao sam Dunav koji je još tamo, ali nije više tako zelen kao što je bio, no ostala mi je velika ljubav. Tu, Balaševićevim fanovima, poznatu i opjevanu kuću u Ulici J. Cvijića na novosadskoj periferiji Đorđe je obnovio odbivši sve prijedloge prijatelja da je sruši i sagradi novu jer tvrdi kako u njoj definitivno žive dobri duhovi. "Sagradio ju je moj pradeda koji nije bio Balašević. Od tada je u njoj sretno odraslo četiri, sada i peta generacija. Samo kraće razdoblje živeo sam s roditeljima u središtu Novog Sada, valjda zato da baka i deda mogu biti malo sami, a valjda i zato što se smatralo da je život u zgradi simbol nekog višeg standarda, jer imali smo - rolete na prozorima!"

Đorđe je, što je malo poznato, prvi Balašević. Njegovi su se do rata 1941. prezivali Balašev, pa ni on sam ne zna vuče li korijene od Rusa ili Rumunja, ili pak nekog sasvim trećeg naroda.

O tome Balašević kaže: "Sigurno je da tada u porodici nije bilo Mađara, no moj se deda Đoka, koji je iz nekih razloga bio veliki pravoslavac, stalno se bojao da će ga Mađari pomađariti, te je 1941. otišao k matičaru i pazario ovo -ić. No, kako nam se sudbina zna narugati, moj se ćale Jovan zagledao u moju majku Veroniku Elviru Matildu Dolenec, napola Mađaricu, napola Hrvaticu, kako je moj deda izračnao. Tako ja imam mađarske krvi protiv koje se moj stari toliko borio, no mislim da je sudbina od mene napravila sasvim dobar mišung."

LJUBAV KAO MOTIV ŽIVOTA I UMJETNOSTI

Bio je veliki muzičar, zvali su ga "panonskim mornarom", a njegove pjesme okarakterizirane su kao najljepše ljubavne. Slušaju se i nakon njegove smrti, a većina romantičnih stihova posvećena je supruzi Oliveri.

O njihovoj ljubavi je progovorio u pjesmi "Provincijalka", a Olivera je potvrdila kako se sve događalo onako kako je u pjesmi opisano.

Foto: Bigportal

Ona je u jednom intervjuu ispričala i kako je nastala jedna od najpoznatijih pesama Đorđa Balaševića.

"Neke stihove je koristio kada bismo se mirili. Bilo je situacija kada se baš i ne bismo razumjeli, kada bih ja pokušala da mu nešto objasnim, a on bi samo ćutao i posmatrao. I onda bih ga ja pitala – pa šta sad razmišljaš, ti znači nećeš ni da se svađaš? Da, ti sad samo razmišljaš kako ćeš to poslije napisati u pjesmi. Znam kakav si. Za tebe je sve samo inspiracija. Ja bih tada zaćutala, to bi potrajalo najduže možda dva dana. Sjećam se jedne situacije, dolazi njegov pijanista kod nas, i nešto su njih dvojica bili tamo u sobi gde je klavir, nešto su svirali. I čujem ja da je to neka nova melodija. Ali ja ništa. Spremam ručak djeci i on dolazi i kaže – Oli, molim te, dođi samo nešto da čuješ. Naravno ja na to ne odgovaram, leđima sam mu okrenuta. I onda, uvijek na kraju, izgovara šifru za koju zna da mi uvijek sa njom otključava srce i resetuje sve moje odluke. Kaže – ajde molim te, dođi samo nešto da poslušaš i da mi pomogneš, pa poslije nastavi da se ljutiš. I ja bih sve odložila, pošla za njim ali ne bih do kraja kapitulirala. Ne bih prešla prag dnevne sobe već bi se naslonila na dovratak, on se još ležernije nalsoni na pijanino, pijanista svira uvodne note i on počinje – "Nema me više u tvojim molitvama, više me putem ne prate" (Prvi stihovi pjesme "Bezdan"). Nije me uopšte pogledao kako sam ja reagovala. On je znao da mi je slomio srce. Potpuno je bio siguran", ispričala je Olivera u emisiji "Agape".

AKTIVIZAM

Oficijelno je bio srpski i jugoslavenski pjevač i kantautor, te kompozitor balada i šansona a "narodski" je bio umjetnik koji je porukama budio emocije, svijest i savjest.

Kroz pjesme je bio i društveni aktivista te je slao važne poruke poput onih u pjesmi "Krivi smo mi":

"Putuj Evropo, nemoj više čekati na nas
Ne pitaj mnogo, dospećeš i ti na rđav glas
Putuj planeto, super smo se družili
Nama je lepo, taman kako smo zaslužili"

Ili ona skorija "Dno dna":

"Dno dna, al' sve je to već viđeno

dno dna, svi trpimo postiđeno

dno dna, no, i spore sveće dogore

i film se prekida

Dno dna, skupštinski 'leb bez motike

dno dna, to spada u narkotike

dno dna, sa te se igle ne skida"

ODLAZAK

Njegove pjesme nisu bile samo note i stihovi već priče o ljubavi, nostalgiji, prijateljstvu, ali i kritike ratova i podjele društva.

Osim što je bio briljantan tekstopisac i muzičar, Balašević je bio i vrsni pripovjedač.

Njegovi koncerti bili su nezaboravni događaji, više od samih nastupa, bili su intimni susreti s publikom, ispunjeni humorom, pričama i emocijama.

Njegova povezanost i iskrenost činile su ga posebnim i voljenim među svim generacijama.

"Nažalost, kada je bio primljen u bolnicu, na infektivni odjel nije bio dopušten pristup. I onda sam obilazeći oko zgrade naišla na jednu poznanicu i pitala sam je zna li otprilike gdje je njegova soba i gdje je njegov prozor. Rekla mi je da je u prizemlju i odvela me iza zgrade. I naravno da smo se vidjeli. Samo je pružio ruku i pozdravio me na identičan način, kao da ništa tu nema fatalno. Da nema rastanka", ispričala je Olivera u emisiji ''Agape''.

Osim supruge Olivere, Balašević je iza sebe ostavio i njihovo troje djece te brojne fanove širom bivše Jugoslavije.

Đorđe Balašević ostaje živ kroz svoju muziku i riječi.

Njegov utjecaj na regionalnu muzičku scenu je neizbrisiv, a pjesme koje je ostavio iza sebe i dalje se pjevaju s istom strašću i ljubavlju.