Ozren Grabarić: Moj Berija 
nije povijest, nego priča 
o slobodi

Ozren Grabarić jedan je od trenutačno najhvaljenijih hrvatskih glumaca  i zvijezda predstave “Shakespeare u Kremlju” Ive Štivičića, u režiji Lenke Udovički, u kojoj igra glavnu ulogu. 

U zagrebački HNK dolazi izvrsni “Shakespeare u Kremlju”. Jeste li zadovoljni tom predstavom? Kako je bilo pripremati je prošlog ljeta na Brijunima?

- Zadovoljan sam činjenicom da dvije godine na Brijunima imam priliku raditi u velikoj koprodukciji s glumcima iz različitih regija. Pretprošlog ljeta smo napravili “Odiseja”, koji je imao izvanredan uspjeh, a ovog ljeta smo radili sjajan tekst Ive Štivičića “Shakespeare u Kremlju” koji će, nadam se, isto imati dug život. Za svakog su glumca takve koprodukcije veliko zadovoljstvo; imamo priliku upoznati različite kazališne poetike, a to je posebno važno u vrijeme krize, kad se sve kazališne institucije zatvaraju u sebe i osuđuju glumce u ansamblima na jedan te isti repertoar i jedne te iste partnere. Ovakav model koprodukcija meni se čini najzdravijim i najpametnijim načinom preživljavanja i traganja za novim i boljim kazalištem.

Štivičićev se komad događa u Staljinovoj Rusiji, ali mnogo govori i o patologiji današnjih centara političke moći. Koju bi pouku naše društvo moglo izvući iz toga?

- Komad se događa u Staljinovoj Rusiji, ali mi nismo htjeli niti je komad tako pisan, stvarati nekog povijesno točnog Staljina i Beriju. Mi smo stvarali nekog našeg Staljina i Beriju kako bismo progovorili o slobodi pojedinca unutar bilo kakvog političkog sustava. Slobodi onih koji su potlačeni, a uvijek ih ima, bilo da je riječ o totalitarnom ili demokratskom režimu, ali i slobodi onih koji su taj sustav stvorili. Zanimljivo je vidjeti kako taj sistem počinje živjeti nekim svojim životom i kako jede i one koji su ga stvorili. Ovo je priča o tome koliko oni koji vladaju imaju slobode i koliko mogu govoriti ono što misle i biti ono što uistinu jesu, a koliko ih sustav pretvara u ustrašene i podaničke marionete.

Velik dio kazališne publike smatra vas najboljim glumcem svoje generacije. Kako doživljavate takve pohvale?

- Meni je ponajprije drago što se ljudima sviđa to što radim jer, na kraju krajeva, sve to radimo radi publike, ali važno je da glumački imperativ ne postane svidjeti se publici. Važno je biti iskren u svom radu i svjestan onoga što radiš i zašto. Uvijek će biti onih kojima ćete se svidjeti i onih kojima ćete biti užasno dosadni, no vijek se nadate da će prevagnuti prvi. Ali svijest o tome što radite dovest će vas do toga da se s vremenom mijenjate i prihvatite rizik.

Kojom se svojom ulogom najviše ponosite?

- Više sam skeptičan prema svojim ulogama nego ponosan. Imam uloge koje više volim igrati ili me više zabavljaju dok ih igram. Ali da sam potpuno zadovoljan nekom – i nisam, mislim da nikad neću ni biti niti mi je u interesu da budem. Volim imati prostor sumnje koji me tjera da svaki put preispitujem to što radim.

Kako balansirate između rada u kazalištu, na filmu i televiziji? Kako birate televizijske i filmske uloge?

- Više vremena provodim u kazalištu pa mi za film i televiziju ne preostaje puno vremena. Uglavnom kriterij za biranje trebao bi biti dobar scenarij, ali u današnjim prilikama često prihvaćamo ono što nam se ponudi.

Improvizacija i komika Golotinja je, kao i seksualnost, kod nas još uvijek društveni tabu. Još smo društvo temeljeno uglavnom na nekim kršćanskim principima pa je govoriti otvoreno o seksu i pokazivati javno svoje golo tijelo gotovo blasfemično. Stoga se u vezi s tim uglavnom ponašamo nenormalno pa, kad se netko skine gol u predstavi, svi u novinama počnu pokazivati fotografije kulturnog nudista. Naravno da se golotinja i zlorabi, ali naša golotinja (namjerno kažem naša, a ne moja, jer ona pripada predstavi) nije tu da bi izazivala ili šokirala, ona se dogodila spontano u improvizaciji i služi kao komičan element.

 

Iz biografije Ozren Grabarić je rođen 17.07.1980. godine u Zagrebu. Završio srednju školu u Barceloni, Španjolska. Godine 1999. upisuje Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu gdje je diplomirao glumu u klasi Neve Rošić. Prvu glavnu ulogu ostvaruje u Teatru u gostima predstavom „Dame u nevolji“ u režiji Relje Bašića. Od tada ostvaruje niz glavnih uloga: „Dokaz“, „Život x 3“ i u predstavi „Humble Boy“ koja je ujedno i projekt prvog kazališta u Hrvatskoj na engleskom jeziku (ELT). Između ostalog igrao je i u predstavama „Četvrta sestra“ na Dubrovačkim ljetnim igrama, „Dr. Dolittle, „U noći“ u režiji Tomislava Pavkovića, „Hamlet“ i „Kralj Lear“, „Baal“ u režiji Eduarda Milera, „Nevjesta od vjetra“ i „Vassa Železnova, u dječjoj predstavi „Telefon“ u sklopu Thearto projekta u režiji Zijaha A. Sokolovića. Sudjelovao je u mnogim radiodramama, sinkronizacijama crtića („Madagaskar“, „Ledeno doba 2“) te u dječjim emisijima Hrvatske radiotelevizije.

(Foto: tvprofil.net)