Adis Baggio Hušidić: Momak koji je zasjeo na tron američkog fudbala

Ratni vihor ga je iz rodne Velike Kladuše, preko Rijeke i Hamburga odveo u Chicago, gdje se veoma brzo nametnuo kao sjajan veznjak koji je u stanju igrati centarfora, ofanzivnu poziciju… što na koncu u utakmicama i uspije, tvrde američki mediji. Tamošnji nogometni stručnjaci su ga stavili na četvrto mjesto igrača koji se trebaju naći u Američkoj reprezentaciji. Nadamo se da to Meša Baždarević neće dozvoliti.

Nije mali uspjeh sa svojim timom osvojiti MLS-a (Major League Soccer) i zasjesti na vrh američkog fudbala, u zemlji koja ima 300 miliona stanovnika. Taj uspjeh još više dobija na snazi ako ste igrač najuglednijeg američkog tima “Los Angeles Galaxyja” i konačno ako dolazite iz malog grada (Velike Kladuše) i iz jedne male zemlje na brdovitom Balkanu.

Zanimalo nas je ko je momak koji je uvršten na četvrto mjesto fudbalera koji treba da zaigraju za Američku reprezentaciju. Spisak sastavljaju stručnjaci na uvid Jürgenu Klinsmannu koji će i ove godine osvježavati ekipu 11 odabranih. Nadamo se da će od njega biti brži Meša Baždarević, te da nećemo izgubiti još jednog zmaja.

Adis dolazi iz porodice nogometaša. Otac Zare je svojevremeno bio sjajan igrač velikokladuškog “Krajišnika”, zatim daidže, stričevi… Koliko se voli nogomet u njegovom domu, najbolje svjedoči činjenica da je on (prije nego mama i tata) izgovorio Baggio, koji je u vrijeme njegovog rođenja bio apsolutna zvijezda fudbala – te na taj način i dobio nadimak koji mu je po svoj prilici odredio život.

O profesionalnom putu, ali i ostalim temama, pričali smo s ovim studentom menadžmenta na UIC Chicago.

Kako je biti na vrhu američkog nogometa?

- Super, naravno. Tako nešto se treba doživjeti. Biti šampion zemlje koja ima više od 300 milona stanovnika san je svakog igrača. Zbog takvog osjećaja se igra nogomet, odlazi na mukotrpne treninge, odriče mnogo toga što čini život mladog čovjeka. Ali, to je suština nogometa, mreža koje se trese, aplauz s tribina, skandiranje imena.

Kako je tekao Vaš profesionalni put?

- Uh, moj put je bio posut trnjem i kamenjem, jako težak, izbjeglički. Teška mi je sama pomisao na rat, a kamoli nešto drugo. Rat me zatekao kao petogodišnjaka. Otišli smo u nadi da ćemo se vratiti, nažalost, nikad se vratili nismo. Skrasili smo se za jedno vrijeme u Hrvatskoj, u Rijeci, dalje nas put vodi u Njemačku posredstvom humanitarne organizacije “Kako preživjeti zimu”, osnivača Nijemca Fischera.

Skrasili smo se u Hamburgu, i tu sam s bratom Alenom počeo igrati fudbal.

Godine 1997. se selimo u Ameriku, u Chicago, gdje nastavljam igrati nogomet u AS SCHWABEN, zatim FC SOCCERS, poslije toga me put nosi u univerzitet UIC Chicago. To je bila moja odskočna daska, odlazim na draft u ST.Louis, gdje me uzima “Chicago Fire” i ostajem tri sezone i odlazim u Švedsku u klub “Hamarby”.

Vraćam se u “L.A. Galaxy” i osvajamo šampionsku titulu.

Napustili ste domovinu kao dječak. Posjećujete li često rodnu Veliku Kladušu, jeste li nostalgični ili ste u svakom smislu prihvatili američki način života?

- Da, otišao sam, kao što ste rekli, prerano, a dolazim u Bosnu kad mi to dozvoli vrijeme. Jesam li nostalgičan? Pa ja sam odrastao ovdje i savršeno mi odgovara ovdašnji način života, ali volim otići do svojih.

Je li američki fudbal drugačiji od evropskog?

- Kako za koga, za mene nije. Amerikanci su najveći trkači u svijetu, čak su u stanju to raditi više i brže od legendarnih Nijemaca. Vidjelo se to na zadnjem Svjetskom prvenstvu malo je falilo da Amerika ode daleko u završnici. Treba imati na umu da blizu 30 miliona Amerikanaca igra nogomet, tu mislim i na omladinske pogone. Pri tome mislim na muški i žneski nogomet, koji je ovdje u pravoj ekspanziji.

Za koji evropski klub bi volio igrati?

- “Arsenal” ili “Milan”.

Pratite li Bh. reprezentaciju? Kakvo je Vaše mišljenje o njoj?

- Kako da ne, sve pratim. Riječ je o visokokvalitetnom timu sa sjajnim pojedincima.

Biste li se odazvali na poziv da igrate za nas?

- Naravno. U svako doba!

Ko je Vaš nogometni uzor?

- Roberto Baggio.

Ko su Vaši najbolji prijatelji u Americi?

- Prijatelja imam zaista dosta, od školskih dana preko fakulteta do profesionalaca, ali isto tako i običnih ljudi, komšija, šire familije. Volim ljude, zaista. Ne pravim razlike među njima i u tome Amerika sjajno odgaja svoje mlade. Naravno, ima odstupanja od toga, ali suštinski je multikulturalna i takav pristup promovira.

Kako izgleda Vaša svakodnevica?

- Baš kao svakog profesionalnog igrača. Najmanje je vremena, sve je podređeno klubu i onim čime se baviš.

Imate i psa. Kako se zove? Čini se da Vas svugdje prati?

- Da, imam psa njemačkog šeparda, to smo imali i u Bosni. To je naša porodična tradicija, a ime mu je Night (noć).

Koji su Vaši interesi osim nogometa?

- Nećete vjerovati – kuhanje. Izvrsno kuham i vegeterijanac sam. Ne jedem meso, mlijeko i mliječne proizvode, niti jaja. Skoro vegan, ipak jedem ribu pa ne spadam među vegane.

Svima je zanimljiv Vaš nadimak Baggio, ispričajte nam cijelu istinu o tome kako ste ga dobili?

- Nadimak Baggio sam objašnjavao. Naime, rodio sam se u vremenu kad je Roberto Baggio harao svijetom. Prva riječ koju sam izgovoriti je bila Baggio (ne mama ili tata) Tako da me je otac počeo zvati Baggio i onda i svi ostali. U Americi nosim “nick name” Baggio.

Vaš tata mi je otkrio tajnu da ste miljenik žena. Imate li djevojku i dajete li prednost Bosankama u odnosu na ostale, ili baš i ne?

- Ne slušajte babu (tako ga zovem)… ne znam da li sam miljenik žena, ali znam da one jesu moje miljenice. Ko još ne voli lijepe i zgodne žene, a Bosanke to uglavnom jesu.